Društvo

ISTRAŽUJEMO: Kako u Srbiji žive osobe sa invaliditetom?

Autor Milena Antonijević

Osobe sa invaliditetom su u svim sferama javnog života u Srbiji najugroženiji deo društva, a problemi sa kojima se susreću su brojni, priča za EURACTIV.rs Branko Jokić, predsednik udruženja osoba sa invaliditetom "Feniks"

Izvor: MONDO/Stefan Stojanovic

U svetu svaka deseta osoba živi sa nekim oblikom invaliditeta, a većina se suočava sa nerazumevanjem i diskriminacijom.

Iako nema jedinstvene baze podataka o broju osoba sa invaliditetom u Srbiji, procenjuje se da u našoj zemlji ima oko 800.000 njih, odnosno, osam do 10% ljudi ima neki oblik invaliditeta, kaže naš sagovornik.

"Sistemska diskriminacija i život na ivici siromaštva"

Na pitanje novinara EURACTIV.rs kakav je položaj osoba sa invaliditetom u Srbiji, Branko Jokić u jednoj rečenici kaže: "Sistemska diskriminacija i život na ivici siromaštva, to je u 21.veku u Srbiji stvarnost i život osoba sa invaliditetom".

Prema njegovim rečima, iako je Srbija još 2009. godine ratifikovala Konvenciju UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, u praksi, kako kaže, nije mnogo učinjeno na zaštiti i sprečavanju diskriminacije.

"Samo jedan od primera nerazumevanja položaja osoba sa invaliditetom, a slobodno mogu reći i vid diskriminacije je još jedan od nelogičnih zakona koji zabranjuje ostvarivanje više prava, kao što su porodična penzija i lična invalidnina", ističe Jokić.

Izvor: Ustupljena fotografija/Branko Jokić/Udruženje Feniks

On kaže da se većina osoba sa invaliditetom u Srbiji susreće sa različitim socijalnim i životnim barijerama, kao što su predrasude i stavovi prema invalidnosti, nepristupačnost objekata, informacija i aparata za komunikaciju, nezaposlenost, siromaštvo i isključenost iz društva

"Mi, osobe sa invaliditetom, smo marginalizovana društvena grupa koja se još uvek bori za pristupačnost i neometano kretanje. Spadamo u jednu od najranjivijih društvenih grupa, a izloženi smo konstantno predrasudama i stereotipima koji se teško menjaju. Još više alarmira podatak da u pojedinim mestima porodice osobe sa invaliditetom skrivaju i drže iza zatvorenih vrata, čemu pogoduje nezainteresovanost i nespremnost lokalne zajednice da im obezbedi dostojanstven život", napominje Jokić.

Kako naglašava, i dalje je zastupljena praksa lišavanja poslovne sposobnosti na osnovu medicinskog pristupa.

"Time se osobe sa invaliditetom ostavljaju bez mogućnosti da odlučuju o svom životu, a to je u suprotnosti sa osnovnim principima ravnopravnosti i ljudskih prava", navodi on i dodaje:

"Pre dve godine Komitet za prava osoba sa invaliditetom UN-apreporučio je Srbiji šta bi sve trebalo da uradi za bolji položaj ljudi sa invaliditetom, ali se po tom pitanju vrlo malo radi", napominje Jokić.

On kaže da za početak, društvo ne sme da zatvara oči pred ovim veoma važnim problemom.

"Nažalost, realnost je takva da smo mi nevidljivi za srpsko društvo, a naši problemi se guraju pod tepih", navodi on.

Izvor: Ustupljene fotografije/Branko Jokić/Feniks

Obraćanje državi

U junu prošle godine Udruženje "Feniks" organizovalo je protest osoba sa invaliditetom ispred Ministarsta za rad, socijalna i boračka pitanja, u saradnji sa nekolicinom članova drugih udruženja osoba sa invaliditetom.

Prema rečima Branka Jokića, misija protesta je bila osnaživanje osoba sa invaliditetom u društvu i osnaživanje osoba sa invaliditetom Srbije da otvoreno ukazuju na svoja prava, kao i edukacija zajednice o invalidnosti radi formiranja ispravnog pogleda na raznovrsnost.

Kao ciljeve, naveli su da žele da ojačaju snagu i jedinstvo osoba sa invaliditetom, da porodice, prijatelji i saradnici javno pokažu svoju podršku osobama sa invaliditetom, ali i unapređenje sveukupnog prihvatanja osoba sa invaliditetom od strane zajednice i društva.

Tražili su tada da država usvoji i reši sledećih deset zahteva:

  • Da nas lično primi ministar Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike ili zamenik ministra, a ne sekretarice;
  • Povećanje tuđe nege i invalidske penzije;
  • Mesečna primanja u visini prosečnog ličnog dohotka za člana porodice koji brine o najbližem članu porodice osobi sa invaliditetom. Da roditelji, supružnici, punoletna braća i sestre koji nisu u radnom odnosu, a svakodnevno brinu o osobi sa invaliditetom (članu porodice) dobiju zvanje personalnog asistenta i mesečna primanja u nivou prosečnog ličnog dohotka. Da deca koja nisu osobe sa invaliditetom a čiji su roditelji, ili jedan od roditelja jesu osobe sa invaliditetom, oslobode plaćanja vrtića, školarine, fakulteta, edukativnih izleta i ekskurzija;
  • Oslobađanje osoba sa invaliditetom 100 posto invalidnosti od plaćanja svih komunalnih troškova, električne energije, info stana, vode, interneta, mobilne telefonije, komunalnih i poreskih taksi;
  • Dostupan javni prevoz za sve. Da se omogući da svako ko je osoba sa invaliditetom ima pravo da koristi besplatno taksi usluge i kombi vozilo gradskog prevoza (adaptirano vozilo sa platformom za prevoz osoba sa invaliditetom koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica) bez obzira da li je član nekog udruženja ili ne. Da se uvoze i kupuju tramvaji, trolejbusi i gradski autobusi isključivo sa hidrauličnim platformama. Da se ugrade hidraulične platforme u putničke vozove, gradske, međugradske, međunarodne vagone, da se ugrade hidraulične platforme u turističke, gradske, međugradske i međunarodne autobuse;
  • Uklanjanje arhitektonskih barijera. Da se poštuje zakon koji je na snazi. Da nijedan novosagrađeni objekat ne sme dobiti upotrebnu dozvolu ako nema adekvatan prilaz i lift za osobe sa invaliditetom. (Zakon o uklanjanju arhitektonskih barijera je stupio na snagu 2000. godine. Prošlo je 22 godine, a uklonjeno je samo 10 odsto barijera).
  • Izmena pravilnika o medicinsko tehničkim pomagalima i rehabilitaciji banjskom lečenju jednom godišnje u trajanju od mesec dana, (banje okružene prirodom, lekovitom vodom, čistim vazduhom, a ne Institut za fizikalnu medicinu u Sokobanjskoj ulici u Beogradu) povoljniji i lakši uslovi za dobijanje invalidskih pomagala. Da se izmeni rok zamene pomagala elektromotornih i mehaničkih invalidskih kolica na svake tri godine, da se u pravilnik vrati automobil manje kubikaže kao invalidsko pomagalo i mogućnost da se isti zameni novim nakon navršenih 5 godina. Da se vitamini i preskupi lekovi za osobe sa invaliditetom 100 odsto invalidnosti stave na pozitivnu listu.
  • Sankcionisati sve javne službenike koji ne poštuju i ugrožavaju ljudska prava osoba sa invaliditetom
  • Obezbediti besplatne pro bono pravne zastupnike osobama sa invaliditetom.
    Ujednačiti pravilnike o telesnom oštećenju civilnih i vojnih osoba sa invaliditetom. Jedan pravilnik za sve.
  • Da se iz lutrijskih sredstava i igara na sreću finansiraju sva udruženja osoba sa invaliditetom, velika i mala udruženja, a ne samo Savezi osoba sa invaliditetom.

Branko Jokić kaže da nijedan od tih zahteva nije ispunjen.

Diskriminacija od porodice do države

Jokić kaže da osobe sa invaliditetom u Srbiji svakodnevno trpe ogromnu diskriminaciju, od svog porodičnog okruženja, preko ljudi s kojima se svakodnevno susreću, do javnih službenika u gotovo svim javnim institucijama, pa čak i od lekara i medicinskog osoblja.

Prema njegovim rečima, da bi se poboljšao status i svakodnevni život osoba sa invaliditetom u Srbiji, trebalo bi pooštriti, ali i poštovati sve zakone koji se tiču osoba sa invaliditetom i primenjivati sve povelje UN-a o pravima osoba sa invaliditetom.

Izvor: Ustupljena fotografija/Branko Jokić/Udruženje Feniks

Godišnje obeležavanje Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom 3. decembra proglašeno je 1992. godine Rezolucijom 47/3 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Obeležavanje ovog dana ima za cilj da promoviše razumevanje pitanja invaliditeta i mobiliše podršku za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba sa invaliditetom. 

(M.A./EURACTIV.rs)