Analitičari kažu da se novim zakonom samo propisuje ono što već piše u Ustavu, a to je da je hrvatski jezik službeni u Hrvatskoj. Šta kažu zakonodavci i stručnjaci?

Vlada je 18. januara u drugu skupštinsku raspravu uputila konačan predlog tog zakonskog dokumenta, a premijer Andrej Plenković je izrazio nadu da će ga saborski zastupnici raspraviti i usvojiti do marta.

Poređenje s Deklaracijom o hrvatskom jeziku iz 1967

Pritom je povukao poređenje s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju su 17. marta 1967. godine objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni tadašnjom politikom unifikacije hrvatskog i srpskog jezika. Tu je deklaraciju potpisao i jedan od najvećih hrvatskih književnika Miroslav Krleža.

Sama deklaracija bila je uvod u događaje koji će kasnije postati poznati kao Hrvatsko proleće, a u kojima je komunističko vođstvo ondašnje SR Hrvatske, na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, istupilo protiv unitarističke politike koju su nastojale da sprovode savezne vlasti tadašnje Jugoslavije.

Hrvatsko proleće je slomljeno na poznatoj sjednici CK SKJ u Karađorđevu u novembru 1971, kada je smenjeno hrvatsko rukovodstvo. Nakon toga su usledile smene i hapšenja hrvatskih političara i javnih službenika, kao i novi talas masovne emigracije.

Plenković je kazao kako se nada da će saborski zastupnici do 17. marta, kada pada godišnjica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, saborski zastupnici raspraviti i usvojiti predloženi Zakon o hrvatskom jeziku. Ocenio je da bi to bio simboličan čin, odnosno "znak poštovanja prema hrvatskim filolozima koji su zbog svog delovanja pretrpeli i profesionalne i lične posledice".

"Na taj način ćemo poslati simboličnu poruku prema ljudima koji su se generacijama ranije zalagali za hrvatski jezik", poručio je Plenković.

"Dobar trenutak za usvajanje zakona o jeziku"

Smatra da je ovo dobar trenutak za usvajanje Zakona o jeziku i zato što je Hrvatska prošle godine obeležila deset godina članstva u EU. Nakon pristupanja Uniji, hrvatski je postao 24. službeni jezik EU.

"Ovo je prvi put u istoriji da uređujemo pitanje službene i javne uporabe hrvatskog jezika, s obzirom na to da je nacionalni jezik nematerijalno kulturno dobro kao i obeležje identiteta i nacionalne pripadnosti. O jeziku je potrebno brinuti na odgovarajući način, sistematski i stručno", naglasio je Plenković.

Tri narečja hrvatskog jezika

U zakonskom predlogu upućenom u skupštinske klupe ističe se da je hrvatski jezik službeni jezik u Hrvatskoj i jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini i EU. Napominje se i da hrvatski jezik obuhvata hrvatski standardni (književni) jezik i tri ravnopravna narečja - čakavsko, kajkavsko i štokavsko, koje je sredinom 19. veka odabrano kao osnovica standardnog govora.

Podseća se i da je hrvatski jezik kroz istoriju koristio više pisama - glagoljicu, hrvatsku ćirilicu (bosančicu) i latinicu, koja je danas standardno pismo hrvatskog jezika.

Hrvatskim jezikom govore i Hrvati u okolnim državama

Osim Hrvata i ostalih građana u samoj Hrvatskoj, hrvatski jezik koriste i Hrvati u BiH, kao i hrvatske manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Rumuniji, Italiji i drugim zemljama. Stoga se i njihovi govori, poput bunjevačkog (Srbija), bokeljskog (Crna Gora), moliškog (Italija), gradišćanskog (Austrija) ili karaševskog (Rumunija), smatraju delom hrvatskog jezika, ističe se u zakonskom predlogu.

Naglašava se kako se zakonom ne ograničavaju slobode književno-umetničkog izražavanja, niti se njime reguliše privatna komunikacija.

Prava manjina se ne dovode u pitanje

Takođe, ističe se da se zakonom ne ograničava upotreba jezika nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

Ona je, uostalom, regulisana Ustavnim zakonom o pravima manjina i ostalim državnim i lokalnim propisima.

Tela državne uprave će zapošljavati lektore

Vladi se, u skladu sa zakonskim predlogom, daje nadležnost da brine o zaštiti i osiguranju upotrebe hrvatskog jezika. To će se, između ostalog, postići zapošljavanjem lektora u telima državne uprave koja ih još nemaju. Javnopravnim telima ostavlja se mogućnost uzimanja spoljnih lektorskih usluga.

Posao Vlade biće i da propagira učenje hrvatskoga jezika u inostranstvu, a posebno među pripadnicima hrvatskog naroda izvan Hrvatske.

Osnivanje Veća za hrvatski jezik

Vlada će, po odredbama predloženog zakona, doneti Nacionalni plan hrvatske jezičke politike. Takođe, osnovaće i Veće za hrvatski jezik, sastavljeno od predsednika i 14 članova.

U zakonskom predlogu nema kaznenih odredbi, što znači da je Zakon o jeziku više deklarativne naravi. Samim tim, nema ni "jezičke policije", koja bi kažnjavala neadekvatnu upotrebu hrvatskog jezika.

U Vladi ističu i da su se na usvajanje Zakona o hrvatskom jeziku odlučili na temelju prakse koja vlada u većini ostalih članica EU, koje su upotrebu svojih jezika uredile posebnim zakonom. Ipak, u dokumentima se ne navodi o kojim je tačno zemljama reč i koje su poslužile kao uzor za donošenje takvog zakona.

Filolozi već dugo traže Zakon o hrvatskom jeziku

Iako  koje Euractiv hr mentar usvajanja Zakona o hrvatskom jeziku zatražio od nekoliko hrvatskih filologa, nijedan nije bio voljan za komentar.

Deo njih već duže vreme zagovara usvajanje takvog zakona, i to iz niza razloga.

Prvi je taj što u javnom korišćenju hrvatskog jezičkog standarda zaista vlada nered, što se može videti već i letimičnim pogledom na javne objave.

Drugi razlog je prava poplava stranih, posebno engleskih reči, na koje poslednjih decenija nije imun ni hrvatski jezički prostor.

Mnogi i dalje negiraju hrvatski kao samostalan jezik

Iako će malo ko to otvoreno priznati, treći, a po mnogima i najbitniji razlog, je to što se u delu svetske javnosti i literature, hrvatski jezik i dalje predstavlja samo kao varijanta "srpskohrvatskog jezika".

Osim toga, poslednjih godina ponovno jačaju nastojanja prisvajanja dela hrvatske književnosti od strane okolnih država. To se posebno odnosi na dubrovačku književnost koja se u Srbiji sve češće prikazuje kao srpska, a ne kao hrvatska.

Politički osetljivo pitanje

Pitanje jezika u Hrvatskoj je uvek bilo politički osetljivo. Iako su hrvatski i srpski filolozi još sredinom 19. veka, a zatim i Novosadskim dogovorom 1954. godine, postigli dogovor o zajedničkom jeziku, ti su dogovori tek manjim delom primenjeni, a u brojnim su segmentima ostali samo mrtvo slovo na papiru.

Nije, primera radi, unificiran ni naziv tako shvaćenog zajedničkog jezika. Dok se u tadašnjim jugoslavenskim republikama Srbiji, Crnoj Gori i BiH jezik nazivao "srpskohrvatskim" ili ponegde "hrvatskosrpskim", u Hrvatskoj je njegov službeni naziv sve do 1990. bio "hrvatski ili srpski jezik", uz napomenu kako je reč o "hrvatskom knjiženom jeziku". Takva definicija jezika u Hrvatskoj je datirala još iz vremena Austro-Ugarske.

I u bivšoj Jugoslaviji su bile priznate "dve varijante zajedničkog jezika"

Naime, čak i taj službeno zajednički jezik imao je službeno priznate dve varijante - „zapadnu" (hrvatsku) i „istočnu" (srpsku), među kojima je bilo dosta razlika, posebno u rečniku. Te su se razlike nakon raspada Jugoslavije dodatno produbile.

Kako god, u Hrvatskoj je malo ko i u vreme Jugoslavije smatrao da su hrvatska i srpska jezička varijanta jedan te isti jezik. Velik stepen sličnosti među njima niko nije negirao, ali jezik se u Hrvatskoj službeno nazivao "hrvatskim književnim jezikom", a u svakodnevnoj komunikaciji samo i jedino hrvatskim.

Ceo tekst pročitajte na EURACTIV.hr

(M.A./EURACTIV.rs)